Početkom 70-tih godina prošlog stoljeća, dvije ambiciozne američke odvjetnice (Sarah Weddington i Linda Coffee) odlučile su tužiti državu Teksas zato jer je pobačaj u Teksasu (kao i u ostatku zemlje) bio protuzakonit.

Za sudski im je proces trebala i trudna tužiteljica, te su za tu ulogu našle Normu McCorvey (koja se zbog zaštite privatnosti u sudskim spisima vodila kao Jane Roe).

Sudski proces, poznat kao „Roe v. Wade“, na kraju je došao do vrhovnog suda, koji je donio presudu u korist Norme McCorvey. Zbog te je odluke pobačaj od tada postao legalan u SAD-u. Procjenjuje se da je nakon tog procesa do danas u SAD-u pobačajem usmrćeno oko 40 milijuna djece! Nakon dovršetka sudskog procesa, Norma je neko vrijeme živjela u anonimnosti sve dok nije 1980. objavila knjigu u kojoj je javno priznala da je ona zapravo ‘Jane Roe’ iz istoimenog sudskog procesa.

U knjizi je pisala o svom teškom životu, o zlostavljanju koje je proživjela kao dijete, o premlaćivanjima od strane supruga za kojeg se udala sa 16 godina, te o svojim seksualnim iskustvima s partnerima oba spola. Nakon objavljivanja knjige, Norma je počela raditi u klinikama za pobačaje te je održala nekoliko govora u kojima je zagovarala pravo na pobačaj. Godine 1995. u neposrednu se blizinu takve klinike gdje je radila doselila udruga za prava nerođene djece, Operation Rescue. Njihovi su članovi demonstrirali pred klinikom i ostavljali svoje letke. Norma je najprije ogorčeno vikala na njih i vrijeđala ih, međutim zbog njihove smirenosti sve je češće ulazila s njima u razgovor. Ubrzo se sprijateljila sa sedmogodišnjom kćerkom jedne od dobrovoljki iz udruge, Emily, i preko te djevojčice Gospodin je počeo ulaziti u Normino srce.

„Bože, zašto to radiš, nije uopće smiješno!“

Ona svjedoči o velikom šoku nakon spoznaje da je mala Emily zamalo sama bila žrtva pobačaja – shvatila je da bez „Roe v. Wade“ presude mala Emily nikad ne bi ni bila u opasnosti da bude ubijena. Normine je kolege u klinici za pobačaje smetalo njeno prijateljstvo s dobrovoljcima ispred klinike i u jednom je trenutku Norma shvatila da je u, naizgled, bezizlaznoj situaciji: ljudi koji bi joj trebali biti neprijatelji bili su joj prijatelji, a ljudi s kojima je dijelila ideologiju bili su joj neprijatelji. Shvatila je da na posao dolazi samo zato da bi se mogla družiti s volonterima.

U klinici su se počele događati čudne stvari: ljudima se činilo da čuju djecu kako trče po hodnicima klinike; Norma je za vrijeme jedne šetnje čula dječje smijanje, ali nigdje u blizini nije bilo malog djeteta. Preplašena, pogledala je prema nebu i rekla: „Bože, zašto to radiš, nije uopće smiješno!“, i time samu sebe iznenadila jer uopće nije vjerovala da Bog postoji. Isti je dan njezin strah nestao i umjesto toga doživjela je veliku žalost, kao da tuguje za nekim tko je umro.

Trenutak obraćenja

Drugom prilikom, dok su molitelji demonstrirali pred klinikom, Norma je počela vrijeđati jednu volonterku i na kraju joj je i pljunula u lice, na što joj je ona sa smiješkom odgovorila: „Isus te voli, volim te i ja i opraštam ti“. Nekoliko minuta nakon toga, Norma je srela malu Emily koja ju je odmah išla grliti. Normi je bio nevjerojatan takav izraz ljubavi unatoč njezinu ponašanju. Malena Emily stalno ju je zvala da s njom ode u crkvu, međutim Norma je to uvijek odbijala. Ipak, zbog Emilyne upornosti, a da ju ne povrijedi, pristala je konačno doći u crkvu. Sama kaže da je sve što joj je trebalo bila jedna propovijed. Tada je doživjela silno obraćenje te je prihvatila Isusa u svoj život

(book.hr)

Komentari

Pratite nas na FB!

Lajkujte Ženskicu!
X Zatvori