Često se prisjećam vremena kada se s jednom plaćom moglo ići na godišnji odmor, kada se mogao kupiti namještaj, i da ti opet ostane dovoljno novaca za jelo i račune. A sada, sada se jako teško živi. Ovo je krpan život.

Kada se otvori jedna rupa, moliš se da ti stigne mirovina ili plaća do 15-tog da bi je mogao zatvoriti, da platiš račune, a ako nešto i ostane da kupiš hranu, a ako ne, opet ćeš pozajmljivati, i tako u krug, počela je svoju ispovijest anonimna gospođa.

Ovakav uvod nije bio slučajan. Njeni egzistencijalni problemi su vezani i za njezing sina, radnika, kojega bi majka htjela vidjeti sretnog i oženjenog, ali je to u Makedoniji s sadašnjim primanjima gotovo nemoguće.

Imam dva sina, nastavila je majka svoju ispovijest. Jedan se odavno oženio i otišao od kuće, ali drugog sam rodila u 40-toj godini i on je još sa mnom. Ja sam umirovljenik s 8.000 denara (130 eura), a on radnik u privatnoj tvrtki s plaćom nešto preko 200 eura. Ranije sam ga znala pitati: “Sine, imaš li djevojku, hoću li dočekati snahu i da ti zaplešem na svadbi?”.

Umjesto odgovora, samo bi me tužno pogledao i povukao se u sobu. Nisam shvaćala zašto tako reagira, i ljutila sam mu se. Mislila sam, evo živjet će zajedno sa mnom, a ja ću im pomagati koliko mogu. Ali, to je bilo samo moje mišljenje, a njegovo je bilo potpuno drugačije, od kojega mi se srce slamalo….

Prije neki dan sam ga zatekla raspoloženijeg. Sjela sam do njega, uhvatila za ruku i upitala: “Sine moj, kako si? Djeluješ mi umorno i razočarano. Jesi li sretan?”… Šutio je, da bi na kraju izustio: “Ne, mama, nisam sretan”, pa nastavio: “Pitaš me imam li djevojku. Ne, mama, nemam. Osjećam se jadno i od same pomisli kako bi je trebao dovesti u naš dom gdje nema kuhinje, gdje su stari kreveti, stari namještaj, prozori… Pomišljam, koja bi me takvog uzela. Ljubav? Samo od nje se ne živi, ljubav ti neće dati novac za hranu, za odjeću, ona ti neće platiti račune, samo će te posvađati i uništiti…”.

Niz moje staro i naborano lice otkotrljala se jedna suza. Ne mogu opisati tugu koja me je obuzela. Pogledala sam sina – visok, lijep, zdrav i prav, i snažno sam ga bez riječi stisnula za ruku.

“Mama, ja odlazim odavdje”, izustio je. “Znam, bit će mi teško i mučno, ali moram ići trbuhom za kruhom. Ne mogu ti obećati da ćeš me vidjeti kao mladoženju, ali ću ti uvijek pomagati koliko mogu”.

To me je baš rastužilo. Otišla sam u krevet, legla i sklupčala se. Cijelu noć sam razmišljala kako mu mogu pomoću i jesam li mu dovoljno dala u životu…

Otišao je u Kanadu, tamo daleko, daleko. Prije odlaska napravio mi je Skype i otvorio Facebook profil kako bismo mogli komunicirati…

Tri godine se mučio, ali isplatilo se. Konačno se snašao. Uz osmjeh mi je svaku večer preko interneta govorio: “Ej, mama, kada budem došao kupit ću ti sve što ti treba u kući, šetaću te…”.

Bila sam presretna zbog njega, ali prazna u srcu i duši. Naokolo sam slušala priče u stilu tebi je lako, sin ti pomaže, a ja sam sam u sebi govorila: “Eh, da mi je u blizini. Što će mi puni džepovi kada mi je srce prazno”.

(skopljeinfo)

Komentari

Pratite nas na FB!

Lajkujte Ženskicu!
X Zatvori